Donedavno je homoseksualnost kod nas bila tema broj jedan. Čak se provodio onaj suludi referendum o gay brakovima i obiteljima. Tako je naš narod odlučivao o pitanju o kojem se ne bi trebalo uopće raspravljati. Nakon cijele hajke oko šake ljudi koji vole isti spol, zastala sam na trenutak i shvatila da nitko od nas ne bi trebao odlučivati o životu pojedinca. Bilo kakav oblik ljubavi na ovom svijetu, a pogotovo na Balkanu je uvelike dobrodošao. Hrvatska je slobodna zemlja već 22 godine, ali po onome što vidim njezini stanovnici su dobili samo mrvice te velike torte. Toliko smo zatupljena nacija da pratimo neku suludu tradiciju gdje je nepisan zakon da svaki muškarac mora imati ženu i djecu, ne smije ga ništa boljeti, ne smije plakati kada mu je teško i ne smije pomoći „neprijatelju“. Mi sebe i svoj karakter dižemo u nebesa, ali kada samo malo zaviriš u povijest naiđeš na tako prosvjetljujuće dokaze s kojima možeš pobiti svaku teoriju velikog Hrvatine kako je gay populacija izmišljotina novog doba. Naime, homo i biseksualnost postoji još od vremena prije Krista. Veliki grčki filozofi su hvalili i bili naklonjeni teoriji kako je homoseksualnost prava stvar. I sad vas pitam čemu ta gluma i predrasude prema onome što je zapravo prirodno i duplo starije od nas, Hrvata. Ima li uopće smisla čovjeka lišiti njegove seksualne orijentacije i prava da bira koga će voljeti? Moj odgovor je ne jer nitko nema pravo uskraćivati nečije pravo da živi svoj život kako želi. Ja nikada neću moći shvatiti nizak prag tolerancije mog naroda, niti ću se ikada pomiriti s time.
-Antonia Radošević