Često sam provodio jutra u lokalu onkraj parka Bois de Boulogne. Privlačile su me dvije pastelne vrbe koje su, na moje izrazito čuđenje, izgledale sretno kada sam prvi put zakoračio u lokal. Uvijek su mi se činile poput stare gospode u popodnevnoj šetnji parkom naslonjene na svoje savijene štapove promatrajući me kako prolazim, kao siroče. Sjednete li na onaj zamrljani stolac u kutu lokala koji je redovito bio zatrpan hrpama papira i knjiga kojima sada ne vidim smisao, vidjet ćete mračne sjene lišća na popločanoj stazi koje se naziru iza stakala. Nikada nisu skupile hrabrost dotaknuti masne, stare prozore. Piščev raj, rekli bi, ovaj lokal. Mast koja prekriva stolove tamnija je od kave koju upravo točim. Ovdje, kada lupam po staroj pisaćoj mašini, strop se pretvara u nebo. Nestale kazaljke, nijemi svijet. Druga dimenzija. Lijena konobarica, koja i danas propušta svoju smjenu, jedina je poveznica s realnošću.
Danas je zrak nosio čudan miris, kao da još osjećam onaj opojni parfem, kao da me prati u stopu. Oblaci su se nakupljali. Teške, crne sjene vrba povukle su se u lokal ne bi li pobjegle pred glasnim sastajanjem oblaka. Danas je stvarnost ušla u lokal. Osjećam nelagodu. Osjećam katran koji želi isplivati iz mene, svojim crnim rukama penje se grlom grabeći bilo što ne bi li se oslobodio. Nije prošla ni jedna noć od rastanka, a vrbe već znaju. Nečujno su provukle svoje elegantne ruke kroz prozore. Krajevi njihovih prstiju spojili su se s mojom sjenom. Žele me zagrliti. Ostao je još samo talog kave u šalici i čini mi se da je prošla cijela vječnost. Konobarica ulazi u lokal proklinjući današnje vrijeme. Par hladnih kapi iskralo se iza nje stvorivši sivu lokvu pored ulaza. Mogao sam vidjeti vanjski svijet u njoj. Danas je stvarnost ušla u lokal. Čudno. Čini mi se da su jedino što još imam bezbrojne kovanice i dva prijatelja. Dvije duše koje stoje ispred lokala i motre svaku riječ koju sam napisao u njemu. Sažalijevaju me, mogu osjetiti sjene njihovog lišća na sebi. Pritajeno, ali bez premišljanja, ispile su kavu sa mnom. Našalile se i otišle svojim putem, a račun ostavile meni. Enigmatične vrbe obuzele su me toliko silovito da nisam ni primijetio snažan pljusak. Nekada je lokal onkraj parka Bois de Boulogne zračio svjetlošću. Grabim tri hladne kovanice dok pokušavam navući crni kaput. Odlazim. Bez pogleda, bez pozdrava. Vrbe su, primjetih, pokleknule pred vjetrom. Njihovo lišće ljuljuškalo se nad mokrim podom kao da ne mare hoće li umrljati svoje zelenilo. Odlazim, nikada se neću vratiti, nemaju se kome sređivati.
Lokal ostade daleko, iza. Odlučim zastati ispred oguljene ograde. S ovog mjesta jasno se vidio drugi kraj parka. Vrh Eifellovog tornja gubio se u magli iza oronulih dimnjaka Boulognea. On, nekoć predmet mog obožavanja, sada samo slabašni stup oklopljen maglom. Težina mokrog kaputa vrati me u stvarnost parka. Bois de Boulogne njezin je najdraži dio Pariza. Nije znala za druge. Znala je za Bois i za stan. Naš stan. Prebirem ključeve u ruci. Ima li smisla prenoćiti ondje? Skinuti mokru odjeću? Razbistriti glavu? Varam samoga sebe. Odlaskom u stan još ću si više napuniti glavu, još više smočiti odjeću te izaći budniji nego što dođoh.
Marin Nižić, 3.U